Trčanje maratona – rizici ozljeda, zatajenja bubrega i srčanog udara

Budite prvi i komentirajte!
2 min čitanja

Mihael Akerman

mag. pharm.

Pheidippides je prije više od 2.500 godina pretrčao od Maratona do Atene i tim činom postao nadahnuće mnogim sportašima i rekreativcima. Što je bilo s Pheidippidesom nakon što je donio vijest o velikoj pobjedi nad Perzijancima? Srušio se mrtav.

Trčanje maratona predstavlja veliko opterećenje dišnog, kardiovaskularnog, mišićnog i koštanog sustava u organizmu.

30.000 koraka opterećenih trostrukom težinom trkača

Maraton zahtijeva oko 30.000 koraka a svaki korak apsorbira opterećenje koje je 1,5 do 3 puta veće od tjelesne težine trkača. Tako, kontrakcije mišića nogu kontinuirano slijede tempo utrke, uzrokujući progresivno pogoršanje stanja mišićnih vlakana, kao rezultat intenzivnog i dugog napora.

Proteini ozlijeđenih mišićnih vlakana se oslobađaju u krvi a stupaj oštećenja je moguće mjeriti razinom kreatinin kinaze ili mioglobina u krvnoj plazmi trkača.

Oštećenja mišićnih vlakana

Viša koncentracija ovih proteina pokazuje da je došlo do većeg oštećenja mišićnih vlakana, a time i veća vjerojatnost umora. No, to može izazvati i druge, složenije zdravstvene probleme, primjerice akutno zatajenje bubrega, kao rezultat nakupljanja mišićnih proteina u renalnim tubulima.

Kod četiri od pet maratonaca akutno zatajenje bubrega

Ovu su pojavu proučavali liječnici sa Sveučilišta Yale i u jednoj studiji objavili podatak da su kod četiri od pet trkača maratona održanog u Hartfordu,u državi Connecticut 2015. godine, dijagnosticirali akutno zatajenje bubrega. Usporedba vrijednosti kreatinina i proteina u krvi i urinu, prije i nakon utrke, pokazala je znatan porast. Međutim, bubrezi su se potpuno oporavili već nakon dva dana.

Liječnici upozoravaju na opasnost preventivnog uzimanja lijekova protiv bolova, primjerice Ibuprofena. Takvi lijekovi mogu dodatno oštetiti bubrege.

Prema legendi, Pheidippides je pretrčao 42 km od Maratona do Atene u Grčkoj. Zapravo, trčao je preko 200 km u manje od 48 sati, za što je bio dobro pripremljen kao glasnik-trkač.
Nasuprot općem vjerovanju točna dužina maratona, utvrđena kao 42.195 m, postavljena je na Olimpijskim igrama u Londonu 1908. Udaljenosti od grada Windsora do stadiona na kojem su se održavala sportska natjecanja iznosi 42 km. Zadnjih 195 m je dodano kako bi se finale odvijalo ispred predsjedničke lože na stadionu.

Opasnost srčanog udara

Većina ozljeda nastaje kod novih trkača, a i ponavljača, koji precijene svoje snage te na utrku dođu nedovoljno ili nestrukturirano pripremljeni. Uglavnom su to oblici preopterećenja mišićnog i koštanog sustava nogu i stopala – od jednostavnih žuljeva i nadražaja tetiva do prijeloma kao posljedice umora.

Opterećenje srčano krvožilnog sustava također ima svoje granice. U najgorem slučaju, srećom to se događa vrlo rijetko, može doći do srčanog udara i smrti.

Geni i oštećenje mišića

Prema istraživanjima Dr. Juan Del Coso sa Sveučilišta Camilo José Cela, genetika je od presudnog značaja za oštećenje mišića pri trčanju. Znanstvenici su se usredotočili na sedam gena vezanih uz mišićnu funkciju i postavili skalu s maksimumom od 14 bodova koji označavaju genetsku predispoziciju za trčanje maratona. Sportaši s nižim rezultatom na toj skali ne trebaju odustajati od maratona. Oni će, prema riječima Del Cosoa “morati odraditi specifične treninge kako bi pripremili svoje mišiće za suočavanje s ovim zahtjevnim uvjetima”